Tehnokratska bolest & Dva debelokošca

„Ne služi se Francuskoj tako da se nasumice ponavlja

kako joj je dobro, kako se nikad nije bolje osjećala. Ah!

Milijuni i milijuni ljudi ne dijele naš optimizam. Od

našeg optimizma osjećaju hladne trnce po leđima.“

Georges Bernanos (1936)

Овој став на Georges Bernanos, францускиот академикот Alain Peyrefitte, го представил  во почетокот на неговото дело „Tehnokratska bolest“. Додека  подолу е приложен текст преку кој авторот се обидува на читачката публика да ја представи администрацијата во неговата општествена заедница.

»… Administracija koja previše čini pridruživala se administraciji koja premalo čini.

foto by pixabay
  • Dobra volja i energija ministra iscrpla se protiv snage službi, koje su branile ono što su smatrale za dobrobit države tako savjesno i tvrdoglavo da se tome treba diviti.
  • Dinamičen autoritet vlada Pete republike nije imao ništa više utjecaja ni vlasti u tim tekućim poslovima od skromnog miješanja vlade Treće i Četvrte republike.
  • Skupština je prije bila prejaka, a postala je preslaba da bi bila protuteža tehnokratskom fenomenu. Praktički je izgubila vlast da izglasava zakone protiv kojih se postavi administracija; više uopće ne raspolaže mogućnostima da nadgleda i kontrolira.
  • Sudbene vlasti više nemaju šta reći, a u igri je i pravda. Nisu bile kompetentne kad se govorilo o kopačima gline: u Sjedinjenim Državama 14. amandman zabranjuje svaku diskriminaciju, pa bi omogućio rudarima ilovače da se pred bilo kojim sudom pozovu na equal protection claus i zatraže jednake uvjete za umirovljenje kakve imaju i rudari ugljena. U Skandinaviji bi arbitražna vlast tzv. ombudsmana presjekla gordijski čvor. U Francuskoj svaku arbitražu isključuje snaga administracije koju automatski podržava vlada, a prema tome i većina. A kad je riječ o poljoprivrednicima koje je oštetio ZAD u Montereau, upravni sud je proglasio ništavnim propise administracija; ali administracija je smatrala presudu ništavnom.
foto by pixabay

Odgovorne osobe ne bave se važnim, već najbitnijim pitanjima. A događa se da važna pitanja nikad ne postanu bitna[1], dok manje važna pitanja privlače svu pažnju odgovornih, jer su tog trenutka aktualna. Kriza je najsigurniji način da neki problem postane hitan; zahtijeva upletanje visokih rukovodilaca, koji jedini imaju snagu da je riješe. …« PRODUŽAVA


[1] Na primer, pitanja vanjske politike su bitna; ali kako, osim u slučajevima napetosti, rijetko djeluju kao da su hitna, politički akteri njima se ne bave mnogo. Isto vrijedi i za demografiju, koja upravlja sudbinom naroda, ali ne zanima gotovo nikoga.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.